Liberalizam

Napisano 1973. za talijansku Enciclopedia del Novecento, gdje će se članak pojaviti u talijanskom prijevodu otprilike u isto vrijeme kad i ova knjiga.

1. Različita poimanja liberalizma

Pojam se danas rabi s mnoštvom značenja koja, osim opisivanja otvorenosti prema novim idejama, imaju malo zajedničkoga, uključujući i neka koja su izravno suprotna onima što ih je izvorno označavao tijekom devetnaestoga i ranijih razdoblja dvadesetoga stoljeća. Ovdje će se razmatrati jedino ona široka struja političkih ideala koja je u tom razdoblju pod imenom liberalizma djelovala kao jedna od najutjecajnijih intelektualnih sila koje su usmjeravale razvoj u zapadnoj i srednjoj Europi. Taj pokret, međutim, potječe iz dvaju različitih izvora, a dvije tradicije kojima su oni dali povoda, premda općenito izmiješane u različitim stupnjevima, suživjele su tek u nelagodnu partnerstvu i moraju se jasno razlučiti želi li se razumjeti razvoj liberalnoga pokreta.

Jedna tradicija, mnogo starija od imena „liberalizam”, seže do klasične antike, a svoj suvremeni oblik poprimila je tijekom kasnoga sedamnaestoga i osamnaestoga stoljeća kao politički nauk engleskih vigovaca (Whigs). Ona je pružila uzor političkih ustanova koji je slijedila većina europskoga liberalizma devetnaestoga stoljeća. Bila je to individualna sloboda koju je „vladavina po zakonu” osigurala građanima Velike Britanije te koja je nadahnula pokret za slobodu u zemljama kontinenta u kojima je apsolutizam uništio većinu srednjovjekovnih sloboda, što su se u Britaniji uglavnom očuvale. Te su se ustanove, međutim, na kontinentu tumačile u svjetlu filozofske tradicije vrlo različite od evolucijskih shvaćanja prevladavajućih u Britaniji, naime racionalističkoga ili konstruktivističkoga gledišta koje je zahtijevalo namjernu rekonstrukciju cjelokupnoga društva u skladu s načelima uma. Taj pristup proizlazi iz nove racionalističke filozofije koju je iznad svega razvio René Descartes (ali i Thomas Hobbes u Britaniji) te je najveći utjecaj stekao u osamnaestom stoljeću posredstvom filozofa francuskoga prosvjetiteljstva. Voltaire i J.-J. Rousseau bili su dvije najutjecajnije ličnosti intelektualnoga pokreta koji je kulminirao u Francuskoj revoluciji i iz kojega proizlazi kontinentalni ili konstruktivistički tip liberalizma. Jezgra toga pokreta, za razliku od britanske tradicije, nije bila toliko određeni politički nauk koliko opći duhovni stav, zahtjev za oslobođenjem od svih predrasuda i svih uvjerenja koja se nisu mogla racionalno opravdati te za bijegom od vlasti „svećenika i kraljeva”. Njegov je najbolji izraz vjerojatno tvrdnja B. de Spinoze da je „slobodan onaj čovjek koji živi jedino prema nalozima uma”.

Te dvije misaone struje, koje su pružile glavne sastojke onoga što se u devetnaestom stoljeću počelo nazivati liberalizmom, bile su u nekoliko bitnih postulata, kao što su sloboda mišljenja, govora i tiska, u dovoljnoj suglasnosti da stvore zajedničku opoziciju konzervativnim i autoritarnim gledištima te se stoga činile dijelom zajedničkoga pokreta. Većina bi pristaša liberalizma također ispovijedala vjeru u individualnu slobodu djelovanja i u neku vrstu jednakosti svih ljudi, no podrobnije razmatranje pokazuje da je ta suglasnost dijelom bila samo verbalna jer su se ključni pojmovi „sloboda” i „jednakost” rabili s donekle različitim značenjima. Dok je starijoj britanskoj tradiciji sloboda pojedinca u smislu zaštite zakonom protiv svake samovoljne prisile bila glavna vrijednost, u kontinentalnoj je tradiciji najviše mjesto zauzimao zahtjev za samoodređenjem svake skupine u pogledu njezina oblika vladavine. To je dovelo do ranoga povezivanja i gotovo poistovjećivanja kontinentalnoga pokreta s pokretom za demokraciju, koji se bavi problemom različitim od onoga koji je bio glavna briga liberalne tradicije britanskoga tipa.

Tijekom razdoblja svojega oblikovanja te ideje, koje su u devetnaestom stoljeću postale poznate kao liberalizam, još nisu bile opisivane tim imenom. Pridjev „liberalan” postupno je dobivao svoju političku konotaciju tijekom kasnijega dijela osamnaestoga stoljeća, kada se rabio u povremenim izrazima poput onoga kada je Adam Smith pisao o „liberalnom planu jednakosti, slobode i pravde”. Kao ime političkoga pokreta liberalizam se, međutim, pojavljuje tek na početku sljedećega stoljeća, najprije kada ga je 1812. uporabila španjolska stranka Liberales, a nešto kasnije kada je prihvaćen kao stranačko ime u Francuskoj. U Britaniji se počeo tako rabiti tek nakon što su se vigovci i radikali ujedinili u jednu stranku, koja je od ranih 1840-ih postala poznata kao Liberalna stranka. Budući da su radikali bili nadahnuti uvelike onim što smo opisali kao kontinentalnu tradiciju, čak se i engleska Liberalna stranka u vrijeme svojega najvećega utjecaja temeljila na stapanju dviju spomenutih tradicija.

S obzirom na te činjenice, bilo bi zavaravajuće pojam „liberalan” pripisati isključivo bilo kojoj od dviju različitih tradicija. One su se povremeno nazivale „engleskim”, „klasičnim” ili „evolucijskim”, odnosno „kontinentalnim” ili „konstruktivističkim” tipom. U sljedećem će se povijesnom pregledu razmotriti oba tipa, no kako je samo prvi razvio određeni politički nauk, kasnije će se sustavno izlaganje morati usredotočiti na njega.

Ovdje valja spomenuti da SAD nikada nije razvio liberalni pokret usporediv s onim koji je zahvatio većinu Europe tijekom devetnaestoga stoljeća, natječući se u Europi s mlađim pokretima nacionalizma i socijalizma te dosegnuvši vrhunac svojega utjecaja 1870-ih, a zatim polako opadajući, ali još uvijek određujući ozračje javnoga života do 1914. Razlog izostanka sličnoga pokreta u SAD-u ponajprije je u tome što su glavna stremljenja europskoga liberalizma uvelike bila utjelovljena u ustanovama Sjedinjenih Država od njihova osnutka, a dijelom u tome što je razvoj političkih stranaka ondje bio nepovoljan za rast stranaka utemeljenih na ideologijama. Doista, ono što se u Europi naziva ili se nekoć nazivalo „liberalnim” u SAD-u se danas, s ponešto opravdanja, naziva „konzervativnim”; dok se u novije vrijeme pojam „liberalan” ondje rabio za opisivanje onoga što bi se u Europi nazivalo socijalizmom. No za Europu je jednako tako istinito da se nijedna od političkih stranaka koje rabe naziv „liberalan” sada ne drži liberalnih načela devetnaestoga stoljeća.